Isus o životu

Photo:Pixabay

Bilo je govora o tome koji je odnos Biblije i bioetike, te može li Biblija, i ako može, što može ponuditi bioetici danas. Kako bismo doprinijeli dijalogu i suočavanju koji se danas odigrava među njima, počet ćemo s tri pitanja o životu prisutnu u Novome Zavjetu. Pitanje o životu postavljeno je Isusu dva puta: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25-37; Lk 18,18-30). Treći put sam Isus postavlja pitanje: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” (Mk 3,1-8). U sva tri se slučaja radi o dijalogu koji se odvija u javnosti te uključuje sve prisutne. Riječ “dijalog” grčka je riječ (dia = između; logos = riječ) koja znači “razgovor među osobama” i temelji se na raspoloživosti slušanja, pojašnjavanja, želje za razumijevanjem, komuniciranju bez predrasuda. Dijalog je neophodan za međusobne odnose, te je nepomirljiv s bilo kojim oblikom nasilja budući da uvažava slobodu osoba koje razgovaraju. U dijalogu potrebna je raspoloživost za susret s drugim, za suočavanje s drugačijim razmišljanjima i stavovima, potrebna je iskrenost u traženju i pristajanju na istinu koja se kroz dijalog razotkriva. To ne znači odmah, bez razmišljanja, prihvatiti “istinu” onoga drugog, nego raspoloživost za prihvaćanje istine koju dijalog razotkriva, možda različitu od moje osobne s kojoj ulazim u dijalog. Dijalog je stoga prijedlog, razmjena ideja i znanja, uzajamno pojašnjavanje i sredstvo traženja istine koja od nas zahtijeva ispravno djelovanje.

U tri evanđeoska ulomka o životu izranja ova Isusova dijaloška metoda kojom nas poučava kako slušati i cijeniti sugovornika. U isto vrijeme, poziva sve prisutne da se pridruže, da zauzmu stav, da predlože rješenje ili pak da napuste dijalog. Vrijeme u kojem živimo izloženo je riziku da se nikada ne upustimo u dijalog budući da smatramo kako svatko od nas bolje od drugih vidi i poznaje istinu o životu. Potrebno je strpljivo se vratiti izvornom značenju dijaloga, što na području bioetike podrazumijeva suradnju svih znanosti koje pomažu kako bismo se na što ljudskiji i mudriji način odnosili prema fenomenu života. Isus se služi dijaloškom metodom kako bi i nas danas naučio slušati i postavljati pitanja prije nego li damo odgovor, te zajedno s drugima tražiti put kako bismo život uvijek stavljali u središte svoga djelovanja.

Značenje života u dijalogu između Isusa i zakonoznanca (Lk 10,25-37)

Dijalog između Isusa i učitelja Zakona o tome što treba činiti kako bi baštinio život vječni, dio je njegova velikoga puta prema Jeruzalemu, gradu u kojem ispunja Očev plan spasenja. Pogledajmo kako se ovaj dijalog odvija:

25I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: “Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” 26A on mu reče: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” 27Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!” 28Reče mu na to Isus: “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”

Milosrdni Samarijanac (Lk 10,29)

29Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: “A tko je moj bližnji?” 30Isus prihvati i reče:

“Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. 31Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. 32A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. 33Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se 34pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. 35Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'”

36“Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” 37On odgovori: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Nato mu reče Isus: “Idi pa i ti čini tako!”

Dijalog između Isusa i zakonoznanca odvija se u dva dijela. Prvi dio odnosi se na tumačenje Tore kada se radi o vječnome životu (Lk 10,25-28), a drugi je dio usredotočen na značenje riječi “bližnji”, te sadrži prispodobu o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,29-37). Može se uočiti kako ovaj ulomak tvori jednu cjelinu upravo uporabom glagola činiti, gr. poiéō. Počinje pitanjem koje zakonoznanac postavlja Isusu: Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim? (10,25). U središtu dijaloga nailazimo ponovo na glagol: To čini i živjet ćeš (10,28), te se njime pripovijedanje i završava: Idi pa i ti čini tako (Lk 10,37). Ovo podudaranje koje se očituje trostrukom uporabom glagola činiti, znači da je za oba učitelja etičko djelovanje u središtu dijaloga. Glagol činiti kojim počinje i završava prvi dio odlomka (Lk 10,25.28) biva upotrijebljen i na kraju, te na taj način usko povezuje i ujedinjuje ova dva dijela. Pokazuje što činiti, odnosno kako se ophoditi prema ranjenoj osobi da bi se na dar primio život koji nema kraja. Na početku glagol je na usnama zakonoznanca, na kraju prvoga dijela izgovara ga Isus, a na kraju obojica budući da u originalnom grčkom tekstu u Lk 10,37 obojica učitelja koriste isti glagol poiéō. Time je jasno označeno da od početka do kraja Isus i zakonoznanac imaju jednako mišljenje.

U središtu dijaloga između Isusa i zakonoznanca jest ljudski život (Lk 10,25.28.37). Luka koristi riječ zōē, što označava puninu ljudskoga života, te se nerijetko prevodi i kao “spasenje”. Ono zanimljivo i zadivljujuće jest radikalnost kojom zakonoznanac započinje razgovor o “vječnome životu”, životu bez kraja, bezvremenskom. Isus odgovara postavljajući mu protupitanje, te ga time potiče i na neki način prisiljava, da sam dođe do odgovora, posebice stoga što sam veoma dobro poznaje Zakon. On sada treba protumačiti ono što piše u Zakonu (Lk 10,26). Zakonoznanac mu odgovara ne spominjući prvu i drugu zapovijed, kako imamo kod Mt 22,34-40 i Mk 12,28–34, nego predstavlja ljubav prema Bogu i bližnjemu kao jednu jedinu zapovijed, stavljajući tako naglasak na njihovu nerazdvojivost. Ne može se voljeti Boga ako se ne voli čovjeka. Zapovijed postaje jedna što je jasno i iz činjenice da zakonoznanac koristi jedan glagol za obje, povezane veznikom “i” (Lk 10,27). U Svetome Pismu to ukazuje na dostojanstvo ljudske osobe neposredno povezane s Bogom istom ljubavlju.

Isus proglašava točnim njegov odgovor i potvrđuje njegovo tumačenje Zakona, no ne zaustavlja se tu. Traži od njega da se uzdigne s razine suhoparnog poznavanja do konkretnoga utjelovljenja ljubavi, jer je samo životna praksa pokazatelj ispravnoga shvaćanja Zakona: Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš (Lk 10,28). Učitelj iz Nazareta koristi imperativ u prezentu “čini”, te time naznačuje da se radi o naporu koji traje cijeli život, a sigurna nagrada za taj napor jest život bez kraja.

Zakonoznanac, želeći se opravdati, upućuje Isusu pitanje: A tko je moj bližnji? (10,29). U rabinskim se školama raspravljalo koga to obuhvaća termin “bližnji”: samo rodbinu, sunarodnjake ili pak i ostale? Zakonoznanac traži od Isusa da mu identificira “bližnjega”, te time ograniči zapovijed ljubavi objavljenu na Sinaju. Isus prihvaća pitanje svoga sugovornika, te nastavlja razgovor na nov način, pripovijedajući prispodobu o milosrdnom Samarijancu, koja je Lukina originalnost. Kako bi pomogao zakonoznancu da načini korak naprijed u razumijevanju i tumačenju Pisma, Isus počinje parabolu riječju “čovjek”, što znači “ljudska osoba”, konkretan subjekt. Upravo ovaj čovjek upade među razbojnike, među one koji su živjeli pljačkajući prolaznike, te ih takve izranjene i bez ičega ostavljahu na životu, da ne bi ubojstvom prouzrokovali krvnu osvetu. Osim što su ga opljačkali, svukoše ga (10,30), te ga time poniziše. Treće nasilje nad njim izvršeno bilo je nanošenje tjelesnih ozljeda, jer ga “izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva” (10,30). Isus nastavlja svoje pripovijedanje uvodeći nove likove. Pojavljuje se svećenik, onaj koji je trebao naučavati smilovanje i ponad svega, prakticirati ga. No, vidje ga i zaobiđe (10,31). Luka koristi grčki glagol antiparēlthen koji se u Novome Zavjetu pojavljuje samo na ovome mjestu, a znači “nastaviti dalje prelazeći na suprotnu stranu”. Jednako je učinio i levit (10,32), član Levijeva plemena koji je obavljao službu u Hramu. Bijaše uobičajeno spomenuti svećenika i levita zajedno, u paru, kako bi se na taj način pokazalo da upravo oni od kojih se očekivalo smilovanje i pomoć, ne učiniše ništa doli “prijeđoše na suprotnu stranu”, zaobilazeći ranjenika.

Daljnjim pripovijedanjem Isus iznenađuje sve prisutne uvodeći jedan novi lik, potpuno neočekivan, a to je Samarijanac, smatran heretikom i grješnikom s kojim se ne želi niti smije imati ništa. Samarijanac je pripadao narodu koji je malo prije toga odbio primiti Isusa i njegove učenike na početku putovanja prema Jeruzalemu (Lk 9,51-56). Tako Isus zakonoznanca i sve prisutne implicitno poziva uvidjeti svoje shvaćanje pojma “bližnji” kao neprikladno, nedovoljno, ograničeno i pogrješno. Poziva ih i ponovno promisliti pojam “ljudski život” kako bi spoznali da je središte stvaranje i povijesti osoba, stvorena na “sliku Božju” (Post 1,26-27). Upravo Samarijanac, onaj od koga se to najmanje očekivalo, vidje ga, sažali se (10,33). Središnja je riječ cijeloga Isusova pripovijedanja sažali se, jer se na njoj temelje svi daljnji postupci, te svjedoči kako su nacionalno-religijske granice već nadiđene osjećajem smilovanja. Potom mu “pristupi” (10,34), približi mu se, za razliku od one dvojice prethodnika koji su prešli na suprotnu stranu. No, to ne podrazumijeva samo tjelesnu blizinu, nego blizinu njegova bića, ponesena smilovanjem. Važno je primijetiti da Samarijanac ne govori, ne kaže ni riječi, nego “čini” (gr. poiéō), povija mu rane zalivši ih uljem i vinom (10,34) koji imaju ublažavajuće i dezinficirajuće djelovanje. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj (10,34). Odvodi ga s usamljene ceste među druge kojima ga povjerava. Plaća gostioničaru dva denara, dvije dnevnice u ono vrijeme, što je u svakom slučaju bilo mnogo više nego što bi ovaj mogao potrošiti, te ga na neki način obvezuje da se odgovorno i predano zauzme za ranjenika, naviještajući sigurnost svoga povratka i nadoknade. Time ujedno ranjenika oslobađa tjeskobe i odgovornosti za trošak. Njegov je povratak siguran.

Isus s namjerom izabire Samarijanca kako bi porušio sve nacionalne i vjerske granice, ideološke i kulturološke motive i predrasude. Radi se o čovjeku koji susreće drugoga čovjeka, izvan svake rasne, religijske i nacionalne diskriminacije. Samarijanac tako, budući da se pobrinuo za ranjenika, postaje trajni primjer svima. Onaj tko se tako odnosi postaje “bližnji” svakom čovjeku na svakome mjestu.

Završno Isusovo pitanje, Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? (10,36), zahtijeva od sugovornika, u našem slučaju zakonoznanca, da zauzme osobni stav, odnosno zahtijeva njegov osobni napor i zalaganje za život. Nije dovoljno biti tjelesno blizu. Nije mjesto ono što nas čini bližnjima, nego smilovanje, milosrđe, djelovanje. Eto zašto Isus na kraju preokreće početno pitanje: A tko je moj bližnji? (10,29), koje je zakonoznanac postavio, u pitanje: Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike? (10,36). Slijedeći moralnu metodu, pitanje ne može biti postavljeno polazeći od mene, kako to čini zakonoznanac na početku, nego od druge osobe koju se susreće na putu, “ranjenika”. Ljudski je život poziv koji zahtijeva od mene da postanem “bližnji”, koji me preoblikuje u onoga koji se brine. Upravo odgovor koji je dao zakonoznanac, onaj koji mu iskaza milosrđe (10,37), definira “bližnjega” na osnovi djela milosrđa. On tumači sve postupke koje je Samarijanac učinio kao milosrđe, koje se u Bibliji pripisuje upravo Božjem djelovanju. No, zakonoznanac još ne shvaća da Isus od njega osobno traži da zauzme stav. Stoga mu Isus u zaključnom pozivu veli: Idi pa i ti čini tako! (10,37). Činiti upravo onako kako je učinio Samarijanac odjelotvoruje zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu koje ja zakonoznanac veoma dobro poznavao, te osigurava baštinjenje života vječnoga (usp. 10,28).

Pitanje koje je zakonoznanac postavio Isusu, pitanje je koje čovjek oduvijek postavlja: “Što mi je činiti?” Isus ne daje gotov odgovor, nego upućuje nas same kako doći do njega: pitati se na koji to način, kakvim djelovanjem, možemo doći do punine života, života s Bogom, života radosti, sreće, ljubavi. Ono što ćemo baštiniti ovisi kako se odnosimo prema ovozemaljskom životu. Prema svakom životu. Dakle, što činiti? Isus upućuje na Zakon u kojem je 613 propisa: 365 onih koji zabranjuju (“ne čini…”), upravo koliko je dana u godini i 248 koji zapovijedaju što treba činiti, upravo koliko je, prema starim semitima, kostiju u tijelu. Zakon, riječ Božja, treba obuhvaćati svaki dan u godini, odgoneći ono što je loše i čineći da dobro zavlada cijelim čovjekovim bićem. Ona, pomažući čovjeku razlikovati dobro i zlo, pomaže mu uvijek izabrati život.

s. Branka Perković

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba