Siromašna Gospođa – Sveta Klara Asiška

Photo:Pixabay

Napisati bilo kakav tekst o svetoj Klari, čak i danas, kada se zanimanje za tu asišku “Siromašnu Gospođu” polako budi i kada ona izlazi iz sjene svojeg “duhovnog oca” i “skrbnika” svetog Franje, jako je teško. Jedan od razloga za to svakako je i taj što čak i danas Klaru premalo poznajemo. Ona je već stoljećima jednostavno “biljčica svetog Franje” i jednostavno prirodni produžetak njegova poslanja, gotovo posve nedjeljiva od voljenog “Siromaška iz Asiza”. Često je stoga običaj, pogotovo za one ljude koji se zanimaju za franjevaštvo, da Klarino ime izgovaraju zajedno s Franjinim i sve ono što je Franjo učinio jednostavno pripisuju i Klari.

Najkraće rečeno, prava Klara Asiška uvijek ostaje nekako po strani, i u sjeni.

Vjerojatno se ona sama ne bi bunila zbog takvog slijeda događaja, već bi radosno i ponizno prihvatila sporednu ulogu koju joj je povijest namijenila.  No, budući da 11. kolovoza slavimo njezin spomendan, predlažem da se zajedno zadubimo u lik svete Klare. Tek da bismo pokazali koliko ta svetica ima za ponuditi, možda čak u nekim aspektima i više od svojega “oca” , Franje Asiškog. Ali, upozoravamo unaprijed, ovom tekstu nije cilj prikazati život svete Klare, već njezinu specifičnu duhovnost i ono što je toliko razlikuje i izvlači  iz Franjine sjene te čini značajnom, ne samo za franjevački red, već za cijelu Katoličku crkvu. A upoznavanje sa životopisom ove iznimne svetice ostavit ćemo čitatelju, koji će možda upravo u ovome kratkom duhovnom portretu pronaći poticaj za daljnje istraživanje.

Klara je rođena u Asizu, 1193. godine, kao prvo od troje djece koja su rođena iz braka Favaronea i Hortulane Offreduccio, pripadnika asiškog plemstva. U dobi od šesnaest ili sedamnaest godina (zbog manjkavosti povijesnih izvora nemoguće je točno reći), Klara je ostala zadivljena svojim sugrađaninom Franjom Asiškim,  koji je “posve napustio svijet” i odabrao živjeti za Krista, u siromaštvu, kao “najmanji od najmanjih”.

Osjetivši potrebu da se priduži Franji i njegovoj braći, Klara je prvo naišla na žestoko opiranje svoje obitelji. Ali kao da išta može odvratiti od Boga dušu koja je upravo buknula žarkom i neugasivom vatrom spram njegove bezgranične Ljubavi.

U maniri najnapetijih romana, Klara noću bježi iz Asiza i pridružuje se Franji i njegovoj prvoj braći. Sam Franjo joj je vlastoručno odsjekao kosu kada je na sebe obukla odjeću siromaštva.  Asiška djevojka, potekla iz plemstva, dohvatila je plug i krenula naprijed, ne osvrćući se za sobom. Za sebe je izabrala život odricanja, potpunog siromaštva, prošnje, malenosti i poniznosti – u kojoj je vidjela slast, čaroliju potpunog suobličenja s Kristom. Jer, kako će kasnije isticati u svojim Spisima, “siromaštvo Gospodinovo učinilo nas je baštinicima kraljevstva nebeskoga”, i postalo tako jedini put kojim se može nasljedovati Krista. Kasnije, milošću Božjom, red Siromašnih Gospođa (kako ih je prozvao sveti Franjo) počinje rasti i danas broji oko 200 000 redovnica i oko 950 samostana.

Sad kad smo ukratko predstavili Klarin životopis, a nastojali smo to učiniti što je sažetije moguće, kako ne bismo odvratili čitatelja od onoga što je ustvari prava tema ovog teksta, a to je Klarina duhovnost, posvetimo se upravo duhovnosti samoj.

Temelji naših spoznaja o Klari i njezinom duhovnom životu počivaju upravo u njezinim Spisima. Pa ipak, i ta staza je često krivudava i opasna. Dakako da su se kroz stoljeća pojavljivali mnogi spisi koji su bili pripisivani Klari, ali dvojbene autentičnosti, dakako da je čak i nekima koji se danas uzimaju zdravo za gotovo, zaista bilo teško utvrditi autentičnost. Stoga ćemo ovdje u razmatranje uzimati samo one spise za koje smo najsigurniji da pripadaju upravo Klari, a to su redom: četiri pisma Agnezi Praškoj, Pravilo Svete Klare i Oporuka Svete Klare. Spis koji smo ispustili jest “Blagoslov Svete Klare” i “Pismo Ermentrudi iz Brugesa”. “Blagoslov” je ispušten ne zbog svoje manje vrijednosti, već zato što nije toliko nužan za razumijevanje Klarine duhovnosti, a “Pismo Ermentrudi” je spis sporne autentičnosti, te vrlo vjerojatno ne pripada Klari, ali se često pridružuje njezinim spisima, jer stil i način izražavanja jako podsjećaju na Klarin.

Za početak je bitno naglasiti da je broj Klarinih sačuvanih spisa gotovo trostruko manji od onih koji su ostali iza Franje. Razlog tome nije taj što je Klara manje pisala, već jednostavno nije postojao interes za čuvanjem njezinih spisa, dok su Franjini spisi pažljivo i brižno čuvani. No, naprotiv, možda upravo zbog te činjenice onaj uvid u Klarinu dušu koji nam pružaju njezini malobrojni zapisi je utoliko vrjedniji.






Nesumnjivo  je da je sama Klara znala pisati. Čak dapače, kao plemićka kći, ona je vjerojatno bolje vladala latinskim od Franje, što je posebno zamjetno u tome što su Klarini spisi i gramatički ispravniji, dok su Franjini puni “loše latinštine”, kako su primjećivali kasniji istraživači istih.  Isto tako, kao što je sigurno da je Klara sama pisala, treba pretpostaviti da se služila i uslugama tajnika, odnosno da je ponekad i diktirala kakav tekst kojoj od sestara, što je bila česta praksa u ono vrijeme. Kada čitatelj naglo prijeđe s Franjinih spisa na Klarine, čitava perspektiva se mijenja. Naime, sveti Franjo je poznat kao svetac “pjesničke duše”, što možda ponajviše duguje svojoj “Pjesmi Stvorova”, ali iz njegovih ostalih spisa je puno teže izvući tu klasifikaciju (iako je ona nesumnjivo i ondje prisutna). Ali upravo su Klarini spisi oni koji već na prvi pogled odišu zanesenom i pjesničkom dušom.

Svetoj Klari pripada i jedno važno prvenstvo. Naime, ona je prva žena u povijesti koja je sastavila Pravilo isključivo za ženski red. A odmah na tu veoma važnu činjenicu nadovezuju se i neke druge. Naime, za razliku od franjevaca, klarise su od svojih početaka bile strogo sjedilački red vezan uz samostan i kontemplaciju. I iako je Klarino pravilo u velikoj mjeri samo posuđeno pravilo života Manje Braće, Klara je u njega uvrstila neke dotada nove stvari. Naime, vezana sa svojim sestrama u samostan, u njezinom pravilu se pojavljuju obrisi kućnog reda i demokratizacija odnosa u samostanu.

Za razliku od svetog Franje, koji čovjeka smatra lošim i grešnim, vodeći se riječima da svo zlo “izlazi iz srca čovječjega” koje je navezano svijet, Klarina vizija čovjeka je posve drugačija. Ona je naime u svojoj biti optimistična, puna povjerenja u njegove sposobnosti i njegovo djelovanje na putu siromaštva i poniznosti. Evo, dakle, već jedne velike i ne posve zanemarive razlike između “oca” i “kćeri”.

Isto tako, za Franju je Krist samo ideal siromaštva i patnje, ali Klara odlazi i korak dalje u tom tumačenju. Naime, dok je Franjo uglavnom težio proslavljati Boga Oca, Klara se, posebno u svojim pismima Agnezi Praškoj, kćeri češkog kralja Otokara I., s kojom je vodila izrazito vrijednu korespondenciju čiji je veći dio, osim upravo ta četiri Klarina pisma, izgubljen, razotkriva u još dubljem svjetlu. Naime, dok nam Klarino Pravilo i Oporuka otkrivaju veoma čvrstu i postojanu ženu za ono doba, organiziranu u svojim namjerama, i punu brige i ljubavi za svoje sestre (i “one koje jesu i one koje će doći”), upravo Pisma Agnezi otkrivaju da je Klara još više nego Ocu, bila sklona Kristu, Sinu. Ne samo kao uzoru potpunog siromaštva i poniznosti, već i kao slici najljepšeg Zaručnika, Kralja Kraljeva. U tim pismima koja Klara piše, jasno se ogleda utjecaj Pjesme nad pjesmama, posebice kada Klara hrabri Agnezu i raduje se zbog njezine odluke da uđe u samostan i počne provoditi redovnički život sa svojim sestrama. Klara tako Agnezin “izlazak iz svijeta” prikazuje kao vjenčanje za jednog i jedinog, najljepšeg od svih – Krista, koji će Agnezi biti vječna nagrada i koji će joj ponuditi Ljubav i Slast nad svakom zemaljskom Ljubavlju. Tu se pojavljuju obrisi puno dubljeg i mističnijeg poimanja Krista, svojevrsna Klarina kristologija izlazi na vidjelo.

A u istim pismima, Klara će otići i korak dalje. Za razliku od Franje čiji je postupak u spisima puno manje refleksivan, Klara će u svojem Trećem pismu Agnezi direktno nagovijestiti ono što će kasnije postati poznato pod imenima kontemplacije i meditacije. Naime, ona piše ovako:

“Postavi svoj duh pred zrcalo vječnosti, uroni svoju dušu u svjetlo slave, postavi svoje srce u lik božanske biti i preobrazi svu sebe motrenjem u slici njegovog božanstva, da i sama osjetiš što osjećaju prijatelji kušajući skrivenu slatkoću, koju je sam Bog od početka čuvao za one koji ga ljube.”

Upravo je ovo “motrenje” i “uranjanje” toliko značajno, a o tome kod Franje nema govora. I ima li igdje jednostavnijega, a ljepšeg opisa sjedinjenja s Bogom? Svakako da bi ih se našlo mnogo u raznim sličnim iskustvima svetaca, ali upravo je Klara na neki način odškrinula vrata takvom poimanju vječnosti, a veoma je značajno i često spominjanje riječi “zrcalo” u njezinim spisima. Jer koristeći upravo tu simboliku zrcala, Klara jasno sugerira kako se u Bogu zrcali apsolutno i svepristuno Jedno, čitav Svijet i Svemir, zajedno s najmanjom dušom, najponiznijom i najsiromašnijom dušom, koja ide za Kristom, odričući se potpuno svijeta.

Što dakle reći ili zaključiti na kraju ovog promišljanja? Svakako to da Klara ima jako puno toga ponuditi, svakako da je nepravedno zapostavljena, i svakako da bi trebalo uroniti u proučavanje njezine osobe, i pokušati njezin pristup primijeniti i u vlastitom životu. Pa ipak, sad kad smo malo skinuli veo zaborava s nje, moramo reći i to da se uistinu njezina duhovnost, i duhovnost “serafskog oca”, svetog Franje, međusobno nadopunjavaju. Jer koliko god se razlikovali njihovi pristupi, a nesumnjivo se razlikuju, cilj koji je bio pred njihovim očima bio je isti. Nasljedovati siromašnog Krista. A to je i cilj koji bi trebao biti pred našim očima.

Ondje gdje je Franjo štur i možda nejasan, možemo birati Klaru, i zadubiti se u njezina promišljanja, a ondje pak gdje nam se čini kako je ona nezgrapno sročila neke stvari i ostavila neka pitanja bez odgovora, možemo svrnuti pogled u koji od Franjinih spisa.

Stoga, utecite se zagovoru svete Klare. Posebno vi mladi, a još preciznije, vi djevojke. U doba kad su iz umbrijskog tla niknuli Franjo i Klara, našoj je Crkvi bila potrebna obnova. Danas, kad se ona ponovno suočava s vješto prerušenim progonima i potresima unutar sebe same, rekao bih da joj je također potrebno puno snage.  A tko zna…, čudesni su i nepredvidivi putevi Gospodnji. Možda će još ove godine koja od vas noću istrčati bosa iz grada… kako bi se u maloj crkvici pridružila Siromašnoj Gospođi i nasljedovala upravo Klaru i preko njenog primjera –  Krista.

Matej Vidaković

IZVOR:www.vjeraidjela.com