Sveti Dominik u svjetlu evangelizacije za 21. stoljeće

Photo:Pixabay

Sveci

Sveti Dominik









Kažu da su snovi predivna stvar. U njima čovjek ili lebdi na najvišem oblaku ili pluta na kakvom lopoču po jezeru vlastita mira, a ponekad, što isto nije strano iskustvo, Bog progovara čovjeku i kroz san.  Upravo na taj način, kroz san, Bog je progovorio majci svetog Dominika Guzmana, utemeljitelja reda dominikanaca, negdje u 12. stoljeću. Dominikova majka usnula je, naime, san u kojem joj se činilo da u utrobi nosi psića koji u ustima drži upaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. I uistinu, plamen koji je buknuo od baklje Dominikove duše, kasnije nam je iznjedrio takve divove katoličke vjere kao što su: Toma Akvinski, Katarina Sijenska, Ruža Limska, Albert Veliki, Vinko Ferrerski,  pa među ostalima i jedan naš hrvatski blaženik – Augustin Kažotić.

Dominikanci su često nazivani i svojim alternativnim imenom – Red propovjednika (ordo praedicatorum) i upravo na to želi autor ovog teksta staviti naglasak. Jer, iako je sveti Dominik približio Krista svojm vremenu, od pukog prepisivanja njegova života, imali bismo jako malo koristi, osim ako ne uvidimo, kako ćemo Dominikov primjer iz srednjeg vijeka prenijeti u vrijeme u kojem živimo. Pojednostavljeno možemo reći: Dominik je približio Krista svojem vremenu, a mi hajdemo pokušati približiti Dominika našem vremenu. Sveti Dominik je uz Krista ljubio i znanje, jer je smatrao da se u ono vrijeme raširena albigenška krivovjerja mogu pobiti samo izvrsnim poznavanjem teologije. Otuda i još jedno shvaćanje dominikanaca kao “reda intelektualaca”. Uistinu, Dominik je sam naglašavao kako samostani moraju imati novaca za lijekove i knjige, a sve ostalo imalo je doći po Božjem Milosrđu, u koje se uzdao. Također, znamenita je i njegova ljubav prema siromasima, koja je nekako prirodno postavila temelj za glavnu zadaću reda, a to je: spasavanje duša. Ili kako je to sveti Franjo rekao, kad je od pape izmolio milost potpunog oprosta na Snježnu Gospu u Porcijunkuli: “Sve vas želim poslati u raj.”  Stoga Dominik za svoj red bira zadaću propovijedanja, koju su dotad obavljali samo biskupi. Njegovo poslanje je širiti Istinu i poučavati. Istinu, koju Dominik želi objaviti malenima, siromašnima, onima koji više ne razumiju učen govor i teološke fraze tadašnjeg svećenstva. Jer i Bog je sve sakrio velikima, a objavio malenima. Na neki način, možemo Dominika promatrati kao “prosvjetitelja prije prosvjetiteljstva”, samo s tom razlikom da su prosvjetitelji željeli opismeniti narod, a Dominik je htio preuzeti brigu za njega u puno dubljem i trajnijem smislu, osiguravajući im tumačenje evanđelja, upućujući ih tako da i oni mogu odškrinuti vrata vječnosti u nebeskim stanovima. Kakve li plemenite ideje! Kakvog li divnog poziva! Upućivati  jednostavne i priproste na onoga koji je Put, Istina i Život – na Krista. U tom smislu, i dominikansko geslo, koje glasi Veritas (Istina), dobiva posve drukčije značenje i umjesto njega, posve lako na dominikanskome grbu mogu stajati riječi: Krist. Upravo je to ono što vrišti iza te malene, naoko tako obične i danas veoma relativizirane riječi.






Zašto je Dominikov srednjovjekovni primjer evangelizacije toliko blizak našem vremenu? Svjedoci smo vatrenog pozivanja na evangelizaciju, u kojoj već odavno ne bi trebali sudjelovati samo svećenici, već i laici. Vremena se mijenjaju, a s njima i uloga kršćana.  Danas, u vrijeme kada je prosječni kolumnist Jutarnjeg Lista stručnjak za politiku, ekonomiju, sport, povijest, zemljopis, i nadasve teologiju, svatko od nas dužan je propovijedati na sav glas. Pa opet, što se to onda događa da nekako zakazujemo u toj svojoj zadaći? Gdje je pogreška, sada kada nas iz svih smjerova i sa svih strana Crkve pozivaju upravo na vršenje evangelizacije u ovim turbulentnim vremenima u kojima živimo? Autor ovog teksta misli da je pogreška u našem osobnom tumačenju same riječi “evangelizacija”. Svi smo mi veoma dobro potkovani, ili bismo barem trebali biti, u evanđelju, u apostolskim poslanicama, i općenito u biblijskim tekstovima. Svi poznajemo onih nekoliko najviše korištenih citata iz Biblije sa kojima pristupamo ljudima kada naši razgovori zađu u duhovne sfere. Ali problem je upravo u tome. Čini se da se naše “evangeliziranje” pretvorilo u puko nabrajanje biblijskih citata, na obične riječi. Sve dok “evangelizacija ne prestane biti samo to, obična RIJEČ, ona neće nikada uspjeti zaživjeti istinskim duhom Krista.  Neće nikada uspjeti buknuti onim plamenom koji obuhvaća čitavu dušu, tjerajući je da drhti od Božje ljepote i svemoći u Njegovom naručju, ili kako kaže psalmist:

“Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni
dok još ne bješe ni jednoga…”

Povedemo li se za povijesnim iskustvom, lako ćemo shvatiti problem. Naime, svi veliki svetci, koji su u svoje vrijeme obnavljali i izgrađivali Crkvu, pa ako pođemo i malo dalje, svi veliki ljudi u povijesti čovječanstva, koji su zaslužni za velike pronalaske, nisu postizali svoje rezultate pričanjem – nego DJELIMA.  U vremenima kada se činilo da je Krist nestao iz Crkve, oni ljudi koje danas slavimo kao svetce, nisu učinili ništa drugo, osim što su prestali pričati i počeli ŽIVJETI. Nisu učinili ništa drugo, osim što su prestali zanositi svoje duše beskrajnim teoretiziranjem Božje Ljubavi i Milosrđa, već su hrabro ustali i uložili sve svoje snage i napore u to da to isto Milosrđe i Ljubav dohvate i ostvare. Nedavno sam naime vodio razgovor sa jednom dragom osobom, čiji sam duhovni razvoj jako dobro poznavao. A opet, ta osoba našla se trenutačno u jako teškoj situaciji za nju, na neki način, njezina vjera završila je na tankom ledu. I rekla mi je ta osoba: “Unaprijed već znam sve odgovore koje mogu dobiti kad se potužim svojim prijateljima. Kazali bi ili da idem u crkvu i pomolim se, ili da se predam potpuno Isusu… ali što ako trenutno nisam sposoban za to? Hajde, neka zamisle da sam ateist ili musliman… bi li mi i onda savjetovali isto? Kakvo bi rješenje onda predložili?” Te su me riječi ostavile nakratko u razmišljanju. I zaključak je upravo ovaj koji sada razlažem. Umjesto da PRIČAMO, hajde da ČINIMO. Nije li i jedan drugi veliki svetac, sveti Franjo, rekao svojoj braći: Počnimo ispočetka, jer ništa dosad nismo učinili. Sjetimo se prispodobe o dva sina koja otac šalje u vinograd. Prvi reče: “Evo me” i ne ode, a drugi reče: “Ne idem…” i ode. Uistinu, koji je bolje učinio? Kad se nađemo pred ljudima koje bismo htjeli obraćiti, kad se nađemo na mjestima gdje bismo trebali vršiti evangelizaciju, pa i vršimo je. Ali svežimo isprva naše jezike. Hajde da činimo tako da sve u nama i iz nas viče: KRIST! Snagom naših djela, neće li se tresti tvrda srca, neće li padati okovi grijeha i mržnje, kad vide koliko se ovi Kristovi učenici među sobom ljube, i koliko druge ljube u Kristu. To je poruka svetog Dominika koju je on htio propovijedati i navijestiti najmanjima i koju odašilje i nama danas,  To je Istina. To je poruka Kristova. I ako dosad nismo razmišljali u tom smislu, neka nam blagdan svetog Dominika bude poticaj na to.

Matej Vidaković

IZVOR:www.vjeraidjela.com