Tradicionalna etička načela

Photo:Pixabay

Nakon predstavljanja etičkih modela koji se koriste u bioetici, korisno je i neizbježno predstaviti tradicionalna etička načela koja se koriste u katoličkoj medicinskoj etici i kojima je cilj pronaći normu za konkretno djelovanje, posebice u slučajevima kada se vrijednosti koje su u igri međusobno sukobljavaju ili se radi o nejasnoći postojeće norme zbog koje etički ispravan izbor nije odmah evidentan.

1. Načelo čina s dvostrukim učinkom

Može se dogoditi da iz jednoga čina proizlaze dobri i loši, neželjeni učinci. Postavlja se pitanje: U kojim je uvjetima dopušteno djelovati, ako iz toga djelovanja slijedi loš učinak? Moral je pronašao odgovor u načelu čina s dvostrukim učinkom koji potvrđuje da čin iz kojega slijede kako dobri, tako i loši učinci, može biti realiziran ako se ostvare četiri uvjeta:

I. Čin je po sebi dobar ili, u najmanju ruku, neutralan;

II. Nakana onoga koji djeluje po sebi je dobra, dok je neželjeni učinak samo dopušten;

III. Loš učinak nije sredstvo za postizanje dobroga učinka;

IV. Postoji odgovarajući razmjer između dobroga i lošega učinka.

Ovo su načelo u bioetici prihvatili katolički autori za rješavanje različitih osjetljivih situacija. Navedimo primjer trudnice koja oboli od tumora na jajnicima, te nije moguće odgoditi liječenje zbog njegova brzog razvoja. Jasno je da će zračenje prouzrokovati smrt ploda. Što učiniti u konkretnom slučaju? Ne činiti ništa i time riskirati život i majke i djeteta? Ili liječiti majku, dok će smrt djeteta biti popratni, nikako željeni učinak? Liječnik može početi s terapijom, s time da zadovolji gore navedene uvjete:

– njegova nakana mora biti moralno prihvatljiva (ne smije činiti nešto protivno moralu i načelima medicinske etike), a eventualna smrt djeteta samo je neželjeni učinak;

– loš učinak (smrt ploda) ne smije biti sredstvo za postizanje dobroga učinka (spas majke), nego moraju biti istovremeni, tj. u istom se vremenu obavlja čin koji prouzrokuje dvije posljedice;

– mora postojati odgovarajući razmjer između vrijednosti koje su u igri, tj. ne može se tražiti zdravlje, a riskirati život, nego vrijednosti moraju biti proporcionalne (život majke i život djeteta).

Odgovornost liječnika za život, kako majke tako i djeteta, obvezuje ga da pribjegne ovom ekstremnom rješenju samo nakon što je razmotrio sve druge mogućnosti, kao što su druga vrsta terapije ili čekanje s početkom terapije dok plod ne poraste dovoljno da se može izvršiti prijevremeni porod, te nakon što je upotrijebio sve mjere opreznosti kako bi izbjegao nepotrebne rizike i štetu koja se može nanijeti plodu.

2. Načelo totaliteta ili cjelovitosti

Ovo je načelo nastalo kako bi se prevladalo načelo čina s dvostrukim učinkom. Već prihvaćeno u učiteljstvu pape Pia XI. (1922.-1939.), te posebice jasno izrečeno u enciklici Casti connubii (1930.), svoj je procvat doživjelo s papom Piom XII. (1939.-1958.). U svojim je govorima naglašavao kako pacijent, na osnovi načela totaliteta, može raspolagati pojedinačnim dijelovima svoga tijela, te ih uništiti ili osakatiti za dobrobit cijeloga organizma, kada je to potrebno. Radi se o slučajevima kada je u pitanju život ili da se izbjegnu, odnosno poprave teška oštećenja koja ni na koji drugi način ne mogu biti izbjegnuta ili popravljena.

Ako je amputacija tumorom zahvaćena ekstremiteta opravdan terapeutski zahvat, kako se može opravdati odstranjenje nekoga zdravog organa, primjerice jajnika, u slučajevima tumora povezanim s hormonima koje oni izlučuju? Prema načelu čina s dvostrukim učinkom zahvat odstranjenja janika nije dopustiv budući da je sakaćenje zdravoga organa loše sredstvo kojim se želi postići dobar učinak, odnosno izlječenje. Na osnovi načela totaliteta ili cjelovitosti, ovaj bi zahvat bio opravdan budući da je jasno da bi funkcija organa bila beskorisna ako ne bi služila cijelom organizmu. Dijelovi postoje zbog cjeline, te je dobrobit jednoga dijela podređena dobrobiti cjeline.

Da bi sakaćenje bilo moralno opravdano, nije nužno da organ bude bolestan, nego da predstavlja ozbiljnu „opasnost“ za organizam. Papa Pio XII. napominje da je u slučaju kada zdravi organ, sa svojom normalnom funkcijom, štetno djeluje na oboljeli organ, te time i na cijeli organizam, i kada nema drugoga načina liječenja, njegovo odstranjenje ili prekid normalne funkcije moralno je dopušteno.

Poimanje čovjeka kao jedinstva psiho-fizičkoga u njemu logično vodi k proširenju tradicionalnog načela totaliteta: ako je organ dio organizma i samo u njemu pronalazi svoje značenje, tako je i organizam dio psiho-fizičkoga jedinstva i samo u njemu ostvaruje svoje značenje. Ovo je poimanje dovelo do toga da neki katolički bioetičari opravdavaju kirurške zahvate koji narušavaju tjelesnu cjelovitost, kada nakon njih slijedi objektivni napredak blagostanja osobe. (Navedimo primjer kirurških zahvata koji se provode kod transseksualnih osoba kod kojih psihijatrijski tretman ne donosi rezultate.)

Slijedeći logiku načela totaliteta, razumno je odstraniti stopalo ili nogu zaglavljenu u šinama, kako bi se sačuvao život kojem prijeti nadolazeći vlak. Opstanak organizma vrijedan je žrtvovanja pojedinačnoga njegova dijela.

Ispravna upotreba načela totaliteta pretpostavlja pažljivo promišljanje o vrijednostima koje su u igri, poistovjećene s cjelinom, odnosno s dijelom. Posredstvom ovoga načela tradicionalni moral uspijeva odgovoriti na pitanja o moralnoj dopuštenosti oštećenja, odnosno sakaćenja organizma, te se početni odgovor, deontološki utemeljen, koji jasno niječe moralnost bilo kakva zahvata jer promatra samo čin u sebi, transformira u pažljivo promatranje i izučavanje pojedinačnih slučajeva i vrijednosti koje su u pitanju. Sukob biva razriješen na temelju načela koje potpuno odgovara teleološkoj perspektivi, odnosno promatra se svrha kojoj je čin usmjeren. Stoga je potrebno jasno odrediti što se podrazumijeva pod pojmom dio koji treba biti podređen cjelini. Ondje gdje se ustanovi odnos dijela i cjeline, dio je podređen cjelini koja može njime raspolagati. Ovo se načelo ne može primijeniti u situacijama gdje dio podrazumijeva pojedinca, a cjelina obitelj, državu ili pak čovječanstvo, što je bio slučaj u srednjovjekovnom i modernom moralu. Držalo se da su članovi društva uistinu i ne samo metaforički, dijelovi, te je po toj logici smrtna kazna dugo bila opravdavana kao uklanjanje bolesnoga dijela na dobrobit cijeloga društva. Suvremeni personalizam, hrabro braneći nepovrjedivu vrijednost svake ljudske osobe, srčano se odupire prihvaćanju ovakva viđenja.

3. Sudjelovanje u zlu

U suočavanju s određenim konkretnim situacijama, korisno je uteći se načelu dopuštenoga sudjelovanja. Nerijetko se dogodi da osobe bivaju uključene u neki projekt, više-manje svjesne njegova značenja, te više-manje direktno uključene. Čest je slučaj u medicinskoj praksi, gdje se radi u skupini i gdje je neizbježna suradnja više stručnjaka različitih zaduženja, da se osoba nađe upletena u radnju čiji je ishod, prema njezinu mišljenju, etički neispravan. Stoga se pita u kojim uvjetima može ponuditi svoju suradnju, a da time ne iznevjeri svoja moralna uvjerenja.

Tradicionalni je moral pažljivo analizirao različite mogućnosti, utvrđujući pod kojim je uvjetima sudjelovanje u lošem činu opravdano i moralno prihvatljivo. Razlikuje se formalno sudjelovanje koje podrazumijeva da osoba koja sudjeluje dijeli i lošu nakanu, te je uvijek nedopušteno. Ne traži se u ovome slušaju tjelesna suradnja kako bi se postalo suodgovornim, nego je dovoljno nagovaranje, savjet, ohrabrivanje za loš čin ili ponekada, samo prešućivanje kada je potrebno progovoriti i raskrinkati zlo.

Materijalno sudjelovanje sastoji se u suradnji u lošem činu, ali bez unutarnjega pristanka. Može biti neposredno, kada se surađuje u izvršenju lošega čina i time se postaje sudionikom, neovisno o nakani, i uvijek je nedopušteno. Zato su medicinske sestre koje asistiraju liječniku dok obavlja pobačaj moralno odgovorne, iako možda u sebi osuđuju sam čin. Materijalno sudjelovanje može biti i posredno, kada osoba osigurava uvjete u kojima neki loš čin može biti izvršen, dok izravno ne sudjeluje u samome činu. Ovdje vrijedi načelo: koliko je suradnja udaljenija, odnosno neizravnija, toliko je moralno opravdanija. Posredno materijalno sudjelovanje dopušteno je ako čin kojim se osiguravaju uvjeti za izvršenje nekoga lošeg djela, po sebi nije zao i ako postoji proporcionalan motiv da se izvrši (ova dva uvjeta odgovaraju prvom i četvrtom uvjetu načela čina s dvostrukim učinkom). Tako medicinska sestra koja mora obaviti svoju dužnost te snimiti EKG ženi koja namjerava učiniti pobačaj, ali ne dijeli njezinu nakanu (pobaciti dijete), ne sudjeluje u pobačaju.

Sudjelovanje u zlu može se poistovjetiti s načelom čina s dvostrukim učinkom i stoga je opravdano samo materijalno posredno sudjelovanje, dok je neposredno nedopušteno jer se izravno vrši loš čin, te time nije zadovoljen prvi uvjet, tj. da čin po sebi bude dobar ili barem neutralan.

Živimo u svijetu gustih mreža koje povezuju osobe u jedinstvenu društvenu stvarnost, te je pitanje osobnoga sudjelovanja u „strukturi grijeha“ objekt obnovljenoga interesa. Pomislimo na političke i ekonomske strukture grijeha nepravde i izrabljivanja u kojima svatko od nas nehotično sudjeluje, održava ih i učvršćuje samom činjenicom što živimo i djelujemo unutar njih. Osjetljivost za pitanje o prizivu na savjest, posebice na području medicinskoga djelovanja, te osjetljivost onih koji ne žele sudjelovati u punjenju državne blagajne vlastitim poreznim novcem koji će biti utrošen za potrebe vojne industrije, primjeri su kako je pitanje osobnoga sudjelovanja u zlu ipak aktualno pitanje čovjeka današnjice.

s. Branka Perković

IZVOR:Crkva na kamenu / www.cnak.ba 

tagovi:etička načela,katolička medicinska etika,sudjelovanje u zlu